Tri velike laži

Na ovaj članak nabasao sam u Studentskom listu Revolt koji su mi tutnuli u ruke u Studentskom centru. Govori u prilog nuklearnoj energiji i našim zabludama u vezi s njom. Pretipkao sam ovo jedne gluhe noći oko tri ujutro i ne pitajte me nemam li pametnijeg posla nego čitajte i obrazujte se.

Predrag Raos:
Bit ću po običaju brutalan: razlika između pristalica nuklearne energije i njezinih protivnika je u tome što prvi o tome znaju nešto, a drugi ništa. Ispovijedam zapravo i vlastiti grijeh. Iako kemičar, dugo sam vjerovao u dogmu da je nuklearna (fisijska) energija sirovinama ograničena, ekološki štetna i vrlo opasna. A onda sam, u namjeri da ilustriram te dogme, malo prolistao literaturu. S bestidnošću antinuklearne propagande, s cinizmom s kojim su raspireni iracionalni strahovi i masovna histerija može se mjeriti valjda samo ono doba kad su Židovi (kao danas atom) postali krivci za sva zla svijeta. Čitav taj "mit dvadesetog stoljeća" počiva na tri velike, upravo bestidne laži.

laž prva: Zalihe nuklearnog goriva su ograničene. Ne, nego su neograničene u svakom praktičnom pogledu. Današnji klasični reaktori spaljuju - sumarno gledajući - svega oko pola posto prirodnog urana. Već postojeći oplodni reaktori (breederi), spaljuju ga, međutim sto posto, a osim njega troše i torij, koji je u Zemljinoj kori četiri puta zastupljeniji. Pogrešna je, međutim, kalkulacija da bi takvi reaktori povećali energentske zalihe nuklearnog goriva za samo tisuću puta. Pri takvim bi iskorištenjima troškovi urana u ukupnoj cijeni energije postali tako beznačajni da bi ga se isplatilo vaditi iz praktički svake sirovine, pa i iz granita, od kojeg su sazdane kontinentalne ploče. U tom bi slučaju tona granita davala energije koliko i šezdeset tona nafte, odnosno u svakom bi kubičnom kilometru granita bilo više energije nego u svim svjetskim ležištima nafte i plina. A ako se danas s razvojem breedera stalo, to nije zbog njihovih nedostataka, nego zato što su se zalihe urana pokazale neočekivano visokima, pa se, budući da vremena ima, želi dati šansa i razvoju drugih, možda ekonomičnijih postupaka povećanja iskorištenja urana.
druga laž: Nuklearke su ekološki štetne. U pogledu očuvanja okoliša nijedan drugi energetski sustav nema tolike teoretske potencijale jer se nijedan drugi ne da tako dobro izolirati od okoliša. U praksi to dakako nije idealno ali je impresivno. Malo je poznato da nuklearke u okoliš izbacuju manje radioaktivnosti od termoelektrane (leteći pepeo bogat uranom!), pa da čak i u neposrednom okolišu prirodnu radioaktivnost povećavaju za jedva jedan posto. Što može biti čak i korisno, jer neka istraživanja govore da male doze zračenja - koje je najprirodniji sastojak prirodnog okoliša, kao i sunce i ozon - djeluju povoljno na zdravlje. Takozvani "nuklearni otpad" kojeg se navodno ne možemo nikako riješiti, samo je još jedna laž: ne postoji zapravo nikakav otpad. Ono što izlazi iz nuklearne peći daleko je vrijednije od onoga što u nju ulazi, i svakoga tko bi to bacao u podzemne slojeve trebalo bi zatvoriti. Uran se naime nuklearnim raspadom pretvara u čitav niz rijetkih i dragocjenih elemenata, od kojih spomenimo samo rutenij i rodij, metale višestruko skuplje od zlata. Potrebno je samo - usavršavanjem robota - razviti dovoljno ekonomičnu tehnologiju obrade visokoaktivnog otpada, koja, dakako, postaje to ekonomičnija što je veća masa ozračenog materijala. Dok kisele kiše uništavaju šume i život u rijekama, dok doslovce milijuni ljudi svake godine umiru od posljedica zagađenosti zraka, dok se čitav planet pretvara u saunu, upravo je imbecilno opasnost vidjeti u nekoliko tisuća tona radioaktivnog otpada, koji se, u najgorem slučaju, može držati u bazenima, pod stalnim nadzorom - onako kao što nadziremo mostove, željeznice, telekomunikacije i sve ostalo što bi, bez stalnog nadzora, odvelo čovječanstvo u propast.Kakva je to ideja da ga moramo skloniti tako da na njega ne mogu nabasati ni naši potomci za sto tisuća godina, nakon što naša civilizacija nestane bez traga, i oni razviju neku svoju, u kojoj postoje duboke bušotine ali ne i Geigerovi brojači. Što je to? Jesu li to razumne prognoze ili psihodelički science fiction?
treća laž: Nuklearke su opasne
Za pedeset godina koliko rade, nuklearna nesreća u civilnim nuklearkama nije uzrokovala nijednu pogibiju. Černobil je bio poluvojna instalacija za proizvodnju plutonija (usput i energije), čije je zatvaranje tražila međunarodna komisija dva mjeseca prije nego što se to dogodilo - predviđajući da će se dogoditi upravo to. Černobil je bio "sindrom Titanica" (kriva konstrukcija, nepoštovanje svih sigurnosnih propisa, panika post festum) na nuklearnom nivou, samo što je Titanic povukao u smrt 1200 ljudi - a Černobil samo 33. Pa ipak nikome nije palo na pamet da poslije Titanica obustavi gradnju brodova, dok je Černobil postao argument za povratak u tehnološki srednji vijek. Svaka je nova tehnologija opasna, pa je stoga opasna i nuklearna. Zapanjuje međutim nešto drugo - inherentna sigurnost te nove, još nedovoljno provjerene tehnologije Na početku industrijske revolucije kotlovi su pucali, čelični se mostovi rušili i prštale tračnice - u tolikoj mjeri da je (što se malo zna) smrtnost američkih željezničara sredinom 19. stoljeća bila veća od smrtnosti marinaca u Vijetnamu. U Lindbergovo doba vijek je pilota bio oko 900 sati, a prvi putnički mlažnjaci - Cometi rušili su se kao pijani, dok automobil nakon čitavog stoljeća usavršavanja, i danas odnose više godina ljudskog života od ijedne bolesti. Zeleni bi umjesto nuklearki - gradili hidrocentrale. Jesu li oni ikad čuli za pucanje brana - kao 1979. u Indiji, koje je odnijelo preko 10 tisuća života - za nesreće koje hidroelektrane čine najopasnijim izvorom energije uopće? Dok smo u ratu svi strepili od bombardiranja Krškog, samo je čudo spriječilo da miniranje Peruče ne izazove razaranja ravna nuklearnom udaru. Danas u svijetu radi preko tisuću nuklearki - sve bez ijednog incidenta. Istidobno tankeri tonu - svaki s posadom koliko je poginulih u Černobilu, naftne su platforme i dalje najopasnija mjesta na svijetu, samo u Kini na kopanje ugljena godišnje pogine oko 10 000 rudara, a naftni je Iračko-kuvajtski rat odnio stotine tisuća života. A nuklearke su tek na početku, one su još uvijek nova, nedovoljno provjerena tehnologija! Kod najnovijih je reaktora međutim vjerojatnost ispuštanja veće količine radioaktivnosti u okoliš - jednom u milijardu godina. Što znači da bi deset tisuća elektrana moglo raditi čitavo stoljeće - s vjerojatnošću veće nesreće (ne katastrofe!) od jedan naprama tisuću.

Pa kad tako glase neoborive činjenice, zašto kuka i motika? Naprosto zato što naftne kompanije imaju više novca od Westinghousea. I što znaju da razvoj te revolucionarne tehnologije, koja na savršeno čist i siguran način prozvodi energiju u praktički neograničenim količinama, a koja bi sasvim sigurno zauvijek ukinula barbarsko spaljivanje fosilnih goriva, mogu usporiti samo pokretanjem masovne histerije i iracionalnih strahova u javnome mnijenju, te nekakvim sljeparijama o vodenicama i jurišanju na vjetrenjače, baljezganjem o tehnološkoj regresiji tisuću godina u prošlost. Jer radioaktivnost je magična i mistična sila, koja izaziva iracionalne strahove, jer protiv magičnog nema obrane osim bezglavoga bijega - a sve samo zato što za nju nemamo urođene receptore. No imamo li ih za živu, za sumpor, za kancerogene u duhanskom dimu - koji u svakom selu odnosi više života nego nuklearke u čitavom svijetu? Još jedna laž: radioaktivne tvari ne samo da su najprirodniji sastojak prirodnog okoliša, nego i zagađivalo koje se otkriva lakše od ijednog drugog, sa savršeno predvidljivim sposobnostima i ugrađenom sposobnošću samorazgradnje. Otkrivanje mistične radijacije čas je posla za jeftini Geigerov brojač; da se otkrije trovanje živom (onom svakodnevnom i očiglednom iz toplomjera) u Minamati su se morali roditi deseci nakaza. Djece iznakažene pohlepom korporacijskih interesa kao što je danas njima iznakažena spasonosna istina o nuklearnoj energiji.

____________________________________________________________________________________

1979. Predrag Raos objavio je roman Brodolom kod Thule.  Budući da tu knjigu niste imali za lektiru, da nemate pristup slavističkoj knjižnici na Filozofskom fakultetu, niti ćete je igdje naći u knjižari, ja iz tog romana donosim jedno od pisama (str. 151) koje je... no nije važno u kojem kontekstu je došlo, ali u njemu se nalazi ista opomena i mudrost za koju se Raos uglavnom uzalud zalaže cijeli život. Raos je više od našeg ekvivalenta Julesa Vernea. Njegova znanost nije tu da nas zabavi.

     Neobičan slučaj doveo me neki dan na veoma čudno i veoma pusto mjesto - u isti mah svima poznato i gotovo svima savršeno nepoznato: u Centralno spremište, duboko pod ledom Antarktika. Iako sam ga toliko puta vidio na holografskim snimcima, dojam me naprosto zgromio. Tehnička sredstva ne mogu prenijeti taj dojam - treba se naći unutra, kilometar pod ledom, da bi se shvatilo što je to. Brutalnije ljepote čovjek nije stvorio na Zemlji. Tvornica je veća, ali ima rafinmana, njena raznolikost pomaže da se veličina potisne u drugi plan, da i ne govorimo o tome da je, razgranatu i ukopanu tako doživljavamo kao cjelinu. Ona u sjećanju ostaje kao mnoštvo pojedinačnih dvorana, toliko raznolikih da na koncu ostaje samo difuzni dojam nečeg strašno kompliciranog. Da bi nešto dojmilo veličinom, nije dovoljno da bude nadnaravnih dimenzija - mora biti i jednostavno. More uvijek djeluje veće od planine.
     Bizarno je u kontrastu sa svime na što smo navikli. Čovjek krene iz svijeta gdje je sve prilagođeno ljudskoj veličini, gdje je sve upravo perverzno profinjeno i izbalansirano, dotjerano i domišljeno, sjeda u salon magnetovakuumskog vagona, uređen s izuzetnim smislom za detalj, i na posljednjoj stanici otkriva da je lansiran u svijet u kome ne postoji ništa sitnije od čovjeka, gdje se sve mjeri milijunima i milijardama tona, gdje četrdesetotonski kontejneri postaju kvanti materije. I gdje je sve upravo geološki grubo, neljudsko i bezobzirno.
     Doista, oko u prvi čas i ne može povjerovati da se radi tvorevinama ljudskih ruku. Prvi je dojam da smo se našli u središtu kakve spilje, da je sve to rezultat nekoga moćnog geološkog procesa. Asocijacija koja nas približava istini. Jer spremište je rezultat pokušaja oponašanja drevnih geoloških zbivanja - njime se vršio eonski ciklus vezanja i oslobađanja ugljika.
     U početku je ugljik na Zemlji postajao vezan u dioksid, koji je jedan od bitnih sastojaka praatmosfere svih planeta. Ponekad je, kod manjih i toplijih tijela, kao štu Venera ili Mars, on praktički sam, ponekad je, kao u slučaju Jupitera, Saturna i tako dalje, velikih i hladnih tijela, pomiješan s ostalim plinovima, helijem, vodikom, amonijakom. Ponekad postoji samo u obliku leda. Bitno je ipak to da primitivna atmosfera ne zna za slobodni kisik, da je on uvijek vezan s ugljikom u dioksid. Od svih nama poznatih planeta, samo Zemlja nema neutralnu ili reduktivnu atmosferu - samo ona zna za život. To ne može biti niti jest slučajno - slobodni atmosferski kisik nerazdvojiv je od fenomena života.
     Kad su se u primordijalnom oceanu pojavile prve zelene alge, počeo je gigalenijski proces vezanja ugljika iz atmosfere i istovremenog otpuštanja kisika. Sav kisik u našoj atmosferi biogenog je porijekla. Rast njegove koncentracije pokazatelj je razvoja života. U početku se ona mjeri promilima, a zatim, u doba papratnjača, eksponencijalno raste. Ugljik iz praatmosfere skuplja se u ugljenim i naftnim ležištima, dok se gotovo posve nije u njih preselio - i zato, bar teoretski, masa atmosferskog kisika i masa deponiranog ugljika moraju stajati u jednostavnom stehiometrijskom odnosu.
     U trenutku kad se na Zemlji pojavljuje čovjek, atmosfera se posve preobrazila. Od svega je dioksida ostalo u zraku još samo trećina promila, a kisik, nekada element u tragovima, čini petinu njegova sastava. Slobodni kisik u atmosferi, slobodni ugljik u Zemljinoj kori, i među njima jaka želja da se ponovo združe. Metastabilna ravnoteža. Treba ih samo ponovo dovesti u kontakt da bi se oslobodile goleme količine energije.
     Čovjek je bio prvo biće sposobno da to učini. Nagli rast njegove industrije, bar u početku, može se zahvaliti upravo ovom u geološkom smislu reverznom postupku. Ali već na samom početku njegove eksploatacije pojavljuju se štete - isprva zbog zagađivanja čađom i monoksidom, sumporom i šljakom, zbog unakaživanja Zemlje velikim kopovima, no kasnije, kad su ove opasnosti otklonjene, najviše zbog rasta koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi.
     Taj neotrovni plin nije bezopasan, ne samo za  čovjeka, nego i za klimu. On naime služi kao filtar koji izdržava infracrvene zrake - jedine pomoću kojih se Zemlja može osloboditi suviška topline. Povećati (relativno) njegovu koncentraciju znači izložiti čitavu planetu opasnosti toplinskog šoka, pokrenuti lančanu reakciju koju je teško ili nemoguće zaustaviti. Jer zagrijavanjem se smanjuje ledeni pokrov, a zbog tog smanjenja dolazi do još jačeg zagrijavanja - jer zemlja ili voda koja se nalazi pod ledom reflektira mnogo manje Sunčevog zračenja. Takav proces ima sve odlike katastrofe.
     Isprva se čovjek nije plašio takve vrste zagađivanja naprosto zato što je mislio da mu to ležište fosilnih goriva kojima raspolaže to i ne dopuštaju. Nije bilo tako. Tehnologija eksploatacije fosilnih goriva doživjela je pravu revoluciju početkom trećeg milenija, tako da je ono ostalo kompetitivno nuklearnoj i termonuklearnoj energiji sve do duboko u dvadeset drugo stoljeće.
     Čovjek je s plitkog i površinskog rudarenja prešao na metode podzemne gazifikacije. Bez izvlačenja na površinu, ugljen se u dubini djelovanjem topline pretvarao u dragocjenu smjesu plinova, koliko energetski toliko i kemijski interesantnih. Što je to značilo? Bušotine su mogle prodrijeti neusporedivo dublje od rudarskih okana, sa stotine metara prešlo se na kilometre i desetke kilometara; postala su eksploatabilna kako kvalitativno tako i kvantitativno siromašna rudišta, ugljen se počeo dobivati i s abisalnog dna, u bespućima, ispod kilometara debelog vječnog leda, u poplavljenim zonama i tektonski nesigurnim područjima. Takva bjesomučna eksploatacija nije mogla ostati bez posljedica - koncentracija je dioksida u atmosferi naglo porasla, katastrofa je bila na pomolu.
     Naravno, taj se proces mogao zaustaviti reciklizacijom, jednostavnom preradom ugljičnog dioksida - recimo u staklenicima ili alginskim bazenima gdje bi se on ponovo vezao u obliku organske tvari. Ali to je bilo moguće samo teoretski - jer je većina potrošača bila mala, najčešće su to bili pokretni strojevi, a kod njih je takav sistem reciklizacije posve neprovediv. Osim toga, druga polovica dvadeset prvog stoljeća i gotovo čitavo dvadeset drugo doba je Velike krize, oštrih preokreta u čitavom svijetu - političkih, etičkih, znanstvenih, gospodarskih i tehnoloških; to je doba bezbrojnih nedeklariranih, no zato ne i manje okrutnih "lokalnih" i "ograničenih" ratova koji su se, iako su ponekad dovodili do milijunskih žrtava, službeno nazivali "pograničnim sukobima". U to doba velikih previranja malo je tko imao vremena i živaca misliti o dioksidu - nastala je trka industrijskih potencijala u kojoj se, istina, ponekad i mislilo o zagađivanju vlastite sredine, no nikada ili gotovo nikada na zagađivanje takvog općeljudskog prostora kao što je to Zemljina atmosfera. Tek kad je kriza završena, kad se svijet napokon ujedinio, kad je začet Medis i stvoreno Veliko ekološko vijeće, kad su prokopani prvi kilometri orbitalnog katapulta i izgrađene prve dionice euroazijskog satelitskog tunela, moglo se početi ozbiljno razmišljati o tom problemu, i shvatilo se da je još samo minuta do dvanaest.
      Izgrađeni su golemi uređaji za ekstrakciju dioksida iz atmosfere - poput gora velike vjetrolovke - a podignute su i instalacije za njegovo odvajanje iz morske vode. Zadatak je bio opsežan ali ipak ne i neizvediv. A onda se pojavio novi problem - što učiniti s tolikim količinama tog plina? On nije krutina, ne može se naprosto negdje deponirati. Da ga se pokuša vezati uz neke okside koji bi se dobili razgradnjom silikata? Nepraktično i skupo, ekološki neopravdano. Pirolizirati ga u grafit? Ni to nije pravo rješenje. Na koncu su se ljudi ipak odlučili na fotosintezu. Podignuti su golemi kompleksi alginskih bazena u kojima se dioksid prerađivao u proteine, a kasnije, industrijski, iz proteina u ugljikovodike, najčešće inertni polietilen, idealan za vječno i bezopasno uskladištenje.
     Dio je ipak prerađen u hranu, najviše zahvaljujući razvoju novih metoda njezine proizvodnje. Somatski uzgoj tkiva omogućio je da se alginski i bakterijski protein ekonomično preradi u nama mnogo prihvatljiviji protein kralješnjaka, staklenici dignuti u besplodnim bespućima pretvorili su milijarde tona dioksida u biljnu hranu - sve pod režimom hidrofoničnog rasta i danonoćne osvijetljenosti svemirskim zrcalima. Računa se da je u samo pedeset godina, koliko je ta akcija trajala, proizvedeno više namirnica nego u čitavoj dotadašnjoj povijesti čovječanstva.
     Pohranjene su u spremišta upravo geoloških razmjera koja su, kao ležišta alimentarnog goriva, postala prvi pandan nekadašnjim ležištima fosilnog, iz čijeg su ugljika zapravo i bile izrađene.
     Praktički su svi depoziti podignuti u vječno smrznutom tlu, u kojoj od prirodnih Zemljinih hladnjača: u Sibiru i Aljasci, Kanadi, Grenlandu i vrhu Skandinavije. Najveće je izgrađeno u vječnom antarktičkom ledu, i u njemu sam se neki dan našao.
     U jednom eruptivnom platou, seizmički vrlo stabilnom, ispod kilometar debele ledene ploče, izbušeno je petnaest kilometara široko saće sastavljeno od sedam tisuća simetrično poredanih silosa. Njihovi vrhovi, svedeni pod granitnim kupolama, povezani su širokim otvorima i tako djeluju kao strop jedne goleme, masivnim stupovima razdijeljene dvorane.
     Velim, brutalnije ljepote čovjek nije stvorio na Zemlji. Vozili smo se tamo, prijatelj koji me je doveo i ja, lebdjelicom preko smrznute površine. Bez navigacijskih uređaja čovjek bi se ondje posve izgubio, jer dvorane se nižu u beskraj, savršeno jednake, savršeno bijele i prazne. U tom golemom prostoru nema nikoga - samo redovi bunara i sto pedeset metara širokih kupola. I led. Unatoč jarkom osvjetljenju, dojam je zastrašujući.
     Zaustavili smo se nasumce, u jednoj dvorani ni po čemu različitoj od sedam tisuća drugih, i došli do dvadeset metara širokog otvora u njenoj sredini. Klizali smo se i gotovo pali, iako smo imali okovane cipele. Bilo je studeno, suze su se mrzle u očima, i jedina je sretna okolnost bila što u tom zatvorenom prostoru nije bilo ni ćuha vjetra. Naslonili smo se na kamenu ogradu i pogledali u dubinu. Pod nama je zinuo bezdan kilometar dubokog bunara, negdje se pri dnu mogao nazrijeti sićušni stroj za manipuliranje kontejnerima. Bezbrojni katovi sijevali su pod nama, bezbrojni katovi krcati hranom.